Centar za uočavanje i rad s darovitima DaR
Iva Slačanac
3. sij 2025.
Kako djeca odrastaju, tako su sve više svjesna samih sebe i sve češće se uspoređuju sa svojim vršnjacima. Lako uočavaju područja u kojima su oni bolji od drugih i područja u kojima su drugi bolji od njih. S obzirom na to da je naš obrazovni sustav uvelike fokusiran na akademski uspjeh učenika, učenici su nerijetko opterećeni ocjenama. To je posebice izraženo kod darovitih perfekcionista. Takvi učenici imaju tendenciju gledati sebe i svoju vrijednost kroz ocjene koje dobivaju u školi, što može ostaviti duboke posljedice na učenikovo viđenje samog sebe, odnosno njegovo samopoštovanje.
U jednom od prethodnih članaka već je spomenut koncept „pojam o sebi“. Prisjetimo se, pojam o sebi sastoji se od tri dimenzije – znanje o sebi, očekivanja od sebe i vrednovanje sebe. Vrednovanje sebe odnosi se na vrednovanje vlastite slike o sebi, odnosno na samopoštovanje.
Samopoštovanje se može opisati kao pozitivan ili negativan stav prema sebi.
Osobe s visokim samopoštovanjem boljeg su fizičkog i psihičkog zdravlja, bolje se nose sa stresom, imaju pozitivnije odnose s drugima i zadovoljnije su životom.
Međutim, samopoštovanje ima velik utjecaj i na učenikov doživljaj škole i uspjeh u školi.
Istraživanja su pokazala da postoji značajna povezanost između samopoštovanja i školskog uspjeha. Učenici s visokim samopoštovanjem postižu bolje ocjene, pokazuju veću motivaciju za učenje i aktivnije sudjeluju u školskim aktivnostima. Također, učenici s visokim samopoštovanjem češće su aktivni na nastavi te se ne boje zatražiti pomoć odraslih ako zaključe da im je ona potrebna. Djeca s visokim samopoštovanjem postavljaju si realna očekivanja te se stoga adaptivnije nose s neuspjehom. S druge strane, nisko samopoštovanje povezano je sa slabijim školskim uspjehom i neadaptivnim strategijama nošenja s istim - učenici koji imaju nisko samopoštovanje skloniji su lošu ocjenu pripisati vlastitom nedostatku sposobnosti („nisam pametan/na i zato sam dobio/la tu ocjenu“) nego vanjskim okolnostima („nisam dovoljno učio/la pa sam zato dobio/la lošiju ocjenu od očekivane“).
No, iako se najčešće govori o utjecaju samopoštovanja na školski uspjeh, još uvijek se istražuje i vrijedi li i obrnuto - neka istraživanja pokazuju da loš uspjeh u školi može rezultirati niskim samopoštovanjem.
Ovakvi nalazi mogu se objasniti time da je školski uspjeh visoko društveno vrednovana aktivnost koja onda utječe na to kako se učenik doživljava. Ova povezanost posebice se može uočiti kod djece s dvostrukim odgojno-obrazovnim potrebama (djeca koja su ujedno i darovita i imaju neku teškoću – na primjer, teškoće čitanja i pisanja, ADHD).
Samopoštovanje i obrasci ponašanja
Nisko samopoštovanje može dovesti do razvoja brojnih ponašajnih obrazaca za njegovo prikrivanje ili izbjegavanje. U okviru škole i školskog uspjeha, najčešće se ističu sljedeća tri – samohendikepiranje, naučena bespomoćnost i samoispunjujuće proročanstvo.
1. Samohendikepiranje
Učenici koji prakticiraju samohendikepiranje unaprijed stvaraju izgovore za potencijalne neuspjehe kako bi zaštitili svoje samopoštovanje.
Primjer:
Mia zna da ima važan test iz matematike, ali umjesto da uči, provodi večer gledajući serije. Sljedeći dan, kada dobije lošu ocjenu, opravdava to činjenicom da nije imala dovoljno vremena za pripremu, a ne svojim nedostatkom znanja ili truda. Ovakvo ponašanje može dovesti do kontinuiranog izbjegavanja izazova i slabijih akademskih rezultata.
2. Naučena bespomoćnost
Naučena bespomoćnost nastaje kada učenik zaključi da nema kontrolu nad ishodima svojih postupaka, obično nakon ponovljenih neuspjeha.
Primjer:
Marko je nekoliko puta pokušao riješiti zadatke iz fizike, ali mu nije išlo. Nakon nekoliko neuspjeha počinje vjerovati da nije "dovoljno pametan" za fiziku. Prestaje pokušavati, čak i kad se zadaci čine jednostavni. Ovaj stav može uzrokovati dugoročno izbjegavanje izazova i nisko samopouzdanje u svim školskim predmetima.
3. Samoispunjujuće proročanstvo
Samoispunjujuće proročanstvo odnosi se na situaciju u kojoj uvjerenja ili očekivanja (bilo pozitivna ili negativna) utječu na ponašanje tako da se očekivano ponašanje obistini.
Primjer (negativno):
Markova majka vjeruje da je Marko "lijeno dijete" koje nije sposobno samostalno preuzeti odgovornost za školske obaveze. Zbog toga stalno provjerava je li napravio zadaću, opominje ga da mora učiti i često obavlja njegove obaveze umjesto njega (npr. piše bilješke za njega ili mu planira raspored). Marko, zbog ovakvog ponašanja, počinje vjerovati da je doista nesposoban za odgovornost i postaje pasivan u učenju. Na kraju, Markovi loši rezultati potvrđuju majčino uvjerenje da je on "lijeno dijete".
Primjer (pozitivno):
Anini roditelji vjeruju da je Ana odgovorna i motivirana učenica. Potiču je da istražuje svoje interese, osiguravaju brojne izvore informacija (knjige, izleti, posjeti muzejima ili izložbama, i slično). Ana, osnažena njihovom podrškom, ulaže više truda i počinje postizati bolje rezultate. Na kraju, njezin uspjeh potvrđuje roditeljima da su imali pravo vjerovati u njezine sposobnosti.
Kako prevenirati/smanjiti javljanje ovih triju obrazaca ponašanja?
· Pohvala truda, a ne urođenih sposobnosti: fokusiranje na trud i napredak umjesto na konačan produkt ("Vidim da si se jako potrudio/la da riješiš ovaj zadatak“) pomaže učenicima da razviju osjećaj kontrole nad ishodima.
· Sigurno okruženje za pogreške: omogućuje učenicima da griješe bez straha od kritike, čime se povećava njihova spremnost za pokušaje te su manje skloni odustati od zadatka (sjetite se, djeca perfekcionisti nerijetko imaju barem jednog roditelja perfekcionista).
· Razvijanje rastućeg umjesto fiksnog mindseta: poticati učenike da vjeruju kako se sposobnosti mogu razvijati trudom – mijenjati razmišljanje „ja to ne mogu jer nisam pametan/na“ na „ja to mogu ako se potrudim“.
· Pronaći aktivnost u kojoj uživa: zajedno s djetetom pronaći aktivnost u kojoj uživa i samo sebe percipira uspješnim (na primjer, gluma, pjevački zbor, sport, robotika,…).
ZAKLJUČAK:
S obzirom na sve rečeno, može se uočiti da samopoštovanje ima velik utjecaj na opće funkcioniranje djeteta, pa tako i na njegov uspjeh u školi. Isto tako, uspjeh u školi povratno utječe na djetetovo samopoštovanje i viđenje sebe. Povratne informacije odraslih u djetetovu okruženju i djetetovo uspoređivanje s vršnjacima igraju veliku ulogu u razvoju njegova samopoštovanja. Uzimajući to u obzir, vrlo je važno baviti se i ovim odgojnim aspektom obrazovanja kako bi djeca izrasla u razvijene, ispunjene i zadovoljne individue koje doprinose rastu i razvoju društva.
LITERATURA:
Adžić, T. (2018). Povezanost samopoštovanja učenika sa suočavanjem s lošom ocjenom i školskim uspjehom. Diplomski rad. Zagreb: Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Alves-Martins, M., Peixoto, F., Gouveia-Pereira, M., Amaral, V. i Pedro, J. (2002). Self-esteem and academic achievement among adolescents, Educational Psychology, 22, 51-62.
Baumeister, R.F., Campbell, J.D., Krueger, J.I. i Vohs, K.D. (2003.). Does high self-esteem cause better performance, interpersonal success, happiness or healthier lifestyles?, Psychological Science in the Public Interest, 4(1), 1-44.
Brdar, I. i Rijavec, M. (1998). Što učiniti kad dijete dobije lošu ocjenu? Zagreb: IEP.
Burić, I., Macuka, I., Sorić, I. i Vulić-Prtorić, A. (2008.). Samopoštovanje u ranoj adolescenciji: važnost uloge roditeljskoga ponašanja i školskog dostignuća. Društvena istraživanja, 17, 4-5, 887-906.
Merton, R. K. (1948). The self-fulfilling prophecy. The Antioch Review, 8(2), 193-210.
Nikčević-Milković, A., Jerković, A. i Biljan, E. (2014). Povezanost komponenti samoregulacije učenja sa školskim uspjehom i zadovoljstvom školom kod učenika osnovnoškolske dobi. Napredak, 154(4), 375-398.
Seligman, M. E. P. (1972). Learned helplessness. Annual Review of Medicine, 23(1), 407-412.