Perfekcionizam kod darovite djece

ŠTO JE TO PERFEKCIONIZAM?

Povijesno gledano, konstrukt perfekcionizma bio je tema široko rasprostranjenog interesa te su ga mnogi autori nastojali definirati. Prva definicija perfekcionizma seže još u 1978. godinu te definira perfekcionizam kao praksu zahtijevanja od sebe ili drugih više kvalitete izvedbe nego što to zahtijeva situacija. Recentniji autori perfekcionizam definiraju kroz dva aspekta - prvi aspekt su nerealno visoka očekivanja od sebe i drugih, dok se drugi aspekt odnosi na pretjeranu zabrinutost zbog malih nedostataka i grešaka koje osoba čini u svakodnevnom životu. Stoga, možemo reći da perfekcionisti nerijetko:

·       boje se da će pogriješiti,

·       boje se da će pokazati nesavršenost i slabost,

·       vrlo su kritični prema sebi i drugima,

·       postavljaju sami sebi nerealne ciljeve koji su teško ostvarivi,

·       igraju na „sigurno“ – izbjegavaju riskiranje i ograničavaju se u odlukama,

·     očekuju mnogo od sebe i drugih (što može imati utjecaj na njihove odnose s drugima),

·       uplašeni su i pod stresom većinu vremena,

·       anksiozni su (mnogo razmišljaju o budućnosti),

·       nerijetko odgađaju započeti aktivnost (zbog straha da uradak neće biti savršen),

·   ne iskorištavaju svoje maksimalne potencijale (kada započnu s aktivnošću, nerijetko odustaju i prestaju se truditi),

·       nisu zadovoljni sa svojim uspjehom.

KAKO MOŽEMO PODIJELITI PERFEKCIONIZAM?

Kao što sam naziv govori, sebi–usmjereni perfekcionizam uključuje perfekcionizam usmjeren prema sebi. One mogu uključivati stvari kao što su postavljanje nerealnih osobnih standarda i razmišljanje na način „sve ili ništa“ (na primjer, ako dobije ocjenu s kojom nije zadovoljno: „Nikada neću biti uspješan/na“).

Nasuprot tome, drugima–usmjereni perfekcionizam uključuje očekivanja koja netko ima za druge pri čemu se slična ponašanja i spoznaje koji se javljaju kod sebi–usmjerenog perfekcionizma projiciraju na druge. To može dovesti do osjećaja krivnje, nedostatka povjerenja i neprijateljstva, što može narušiti međuljudske odnose.

Društveno propisani perfekcionizam uključuje potrebu za dostizanjem standarda i očekivanja koje pripisuju značajni drugi (roditelji, učitelji). Pojedinci s društveno propisanim perfekcionizmom smatraju da ljudi imaju nerealna očekivanja i stroge procjene, što u njima izaziva osjećaje frustracije, neuspjeha i osjećaja da nikada ne mogu ugoditi drugima.

ADAPTIVNI I MALADAPTIVNI PERFEKCIONIZAM

Perfekcionizam se može podijeliti i na adaptivan i maladaptivan. Adaptivan perfekcionizam definira se kao težnja za razumnim i realističnim standardima koji vode do osjećaja samozadovoljstva i povećanog samopoštovanja, dok maladaptivni perfekcionizam podrazumijeva sklonost težnji za nerealno visokim standardima koja se javlja zbog brige da se ne razočaraju drugi i straha od neuspjeha. Postavljanje visokih standarda zajednička je karakteristika navedenih vrsta perfekcionizma. Međutim, krucijalna razlika vidljiva je u tome da adaptivni perfekcionisti, kada dosegnu te standarde, osjećaju zadovoljstvo, dok maladaptivni perfekcionisti nikada nisu zadovoljni svojom izvedbom.

KAKO SE RAZVIJA PERFEKCIONIZAM?

Također,  različiti su stilovi roditeljstva povezani s perfekcionizmom, pri čemu se u razvoju perfekcionističkih misli posebno ističu sljedeća četiri tipa: 1. pretjerano kritični i zahtjevni roditelji, 2. roditelji čija su očekivanja i standardi izvedbe prekomjerno visoki, a kritika je indirektna, 3. roditelji čije je odobrenje odsutno, nedosljedno ili uvjetno (na primjer, pohvala djetetu isključivo kada dobije najvišu ocjenu u razredu). Kada roditeljsko odobravanje ovisi o izvedbi, poruka koju djeca dobivaju jest da, kako bi bili voljeni, moraju doseći određenu razinu izvedbe i tako djeca više počinju cijeniti učinak od samoprihvaćanja. Perfekcionisti će nerijetko pokazivati izuzetan trud dok smatraju da time mogu zadobiti roditeljsko odobravanje.

Osim iskustva s roditeljima, još jedan izvor perfekcionizma može biti i ličnost djeteta. Tako će savjesna djeca češće pokazivati adaptivan perfekcionizam, dok će emocionalno nestabilnija djeca češće pokazivati maladaptivan perfekcionizam.

KAKO RODITELJI MOGU POMOĆI SVOM PERFEKCIONISTU?

 · Pokazujte djetetu da ga volite upravo takvog kakav jest – sa svim svojim manama i vrlinama, uspjesima i neuspjesima.

· Provjerite svoja očekivanja – neka ona budu realna i ostvariva.

· Osigurajte okružje u kojem je u redu raditi pogreške. S djetetom možete razgovarati i reći mu da je u redu raditi pogreške i da ih svi rade, čak i vi.

·  Nemojte uključiti dijete u prevelik broj aktivnosti – tada se mogu osjećati kao da ništa ne stižu, što podržava često perfekcionističko uvjerenje da ni u čemu nisu dobri. Poželjno je i uključiti dijete u aktivnosti koje nisu natjecateljskog karaktera (aktivnosti u kojima nema procjenjivanja).

·  Ne pohvaljujte samo djetetove uspjehe, već i djetetove neuspjele pokušaje. Time dijete dobiva poruku da cijenite i njegov trud i zalaganje. Također, nemojte raditi sve umjesto djeteta – time implicirate da ono ništa ne može učiniti dovoljno dobro.

·  Pohvalite odgovarajuće načine nošenja s neuspjehom.

·  Međutim, nemojte pretjerivati u svakodnevnim pohvalama – to može učvrstiti perfekcionizam. Važno je da dijete pohvalite u onim situacijama koje su od većeg značaja djetetu (primjerice, kada je napisalo zadaću iz zahtjevnog predmeta unatoč niskoj motivaciji ili kada uspješno započne novu aktivnost).

·  Kada započinjete neku novu aktivnost, popričajte s djetetom unaprijed o tome što se može izjaloviti i kako ćete tome pristupiti.

LITERATURA:

Galbraith, J. (2007). Kako prepoznati darovito dijete: savjeti roditeljima da prepoznaju i potaknu darovitost svog djeteta. Zagreb: Veble commerce.

Hewitt, P.L. i Flett, G.L. (1991). Perfectionism in the self and social contexts: Conceptualization, assessment, and association with psychopathology. Journal of Personality and Social Psychology, 60(3), 456-470.

Stoeber, J. i Otto, K. (2006). Positive Conceptions of Perfectionism: Approaches,    Evidence, Challenges. Personality and Social Psychology Review, 10(4), 295 – 319.