Perfekcionizam kod darovite djece

ŠTO JE TO PERFEKCIONIZAM?

Povijesno gledano, konstrukt perfekcionizma bio je tema široko rasprostranjenog interesa te su ga mnogi autori nastojali definirati. Prva definicija perfekcionizma seže još u 1978. godinu te definira perfekcionizam kao praksu zahtijevanja od sebe ili drugih više kvalitete izvedbe nego što to zahtijeva situacija. Recentniji autori perfekcionizam definiraju kroz dva aspekta - prvi aspekt su nerealno visoka očekivanja od sebe i drugih, dok se drugi aspekt odnosi na pretjeranu zabrinutost zbog malih nedostataka i grešaka koje osoba čini u svakodnevnom životu. Stoga, možemo reći da perfekcionisti nerijetko:

·       boje se da će pogriješiti,

·       boje se da će pokazati nesavršenost i slabost,

·       vrlo su kritični prema sebi i drugima,

·       postavljaju sami sebi nerealne ciljeve koji su teško ostvarivi,

·       igraju na „sigurno“ – izbjegavaju riskiranje i ograničavaju se u odlukama,

·     očekuju mnogo od sebe i drugih (što može imati utjecaj na njihove odnose s drugima),

·       uplašeni su i pod stresom većinu vremena,

·       anksiozni su (mnogo razmišljaju o budućnosti),

·       nerijetko odgađaju započeti aktivnost (zbog straha da uradak neće biti savršen),

·   ne iskorištavaju svoje maksimalne potencijale (kada započnu s aktivnošću, nerijetko odustaju i prestaju se truditi),

·       nisu zadovoljni sa svojim uspjehom.

KAKO MOŽEMO PODIJELITI PERFEKCIONIZAM?

Najčešća podjela perfekcionizma je na tri ključne dimenzije: sebi-usmjereni perfekcionizam, drugima-usmjereni perfekcionizam i društveno propisani perfekcionizam.

Kao što sam naziv govori, sebi–usmjereni perfekcionizam uključuje perfekcionizam usmjeren prema sebi. One mogu uključivati stvari kao što su postavljanje nerealnih osobnih standarda i razmišljanje na način „sve ili ništa“ (na primjer, ako dobije ocjenu s kojom nije zadovoljno: „Nikada neću biti uspješan/na“).

Nasuprot tome, drugima–usmjereni perfekcionizam uključuje očekivanja koja netko ima za druge pri čemu se slična ponašanja i spoznaje koji se javljaju kod sebi–usmjerenog perfekcionizma projiciraju na druge. To može dovesti do osjećaja krivnje, nedostatka povjerenja i neprijateljstva, što može narušiti međuljudske odnose.

Društveno propisani perfekcionizam uključuje potrebu za dostizanjem standarda i očekivanja koje pripisuju značajni drugi (roditelji, učitelji). Pojedinci s društveno propisanim perfekcionizmom smatraju da ljudi imaju nerealna očekivanja i stroge procjene, što u njima izaziva osjećaje frustracije, neuspjeha i osjećaja da nikada ne mogu ugoditi drugima.

ADAPTIVNI I MALADAPTIVNI PERFEKCIONIZAM

Perfekcionizam se može podijeliti i na adaptivan i maladaptivan. Adaptivan perfekcionizam definira se kao težnja za razumnim i realističnim standardima koji vode do osjećaja samozadovoljstva i povećanog samopoštovanja, dok maladaptivni perfekcionizam podrazumijeva sklonost težnji za nerealno visokim standardima koja se javlja zbog brige da se ne razočaraju drugi i straha od neuspjeha. Postavljanje visokih standarda zajednička je karakteristika navedenih vrsta perfekcionizma. Međutim, krucijalna razlika vidljiva je u tome da adaptivni perfekcionisti, kada dosegnu te standarde, osjećaju zadovoljstvo, dok maladaptivni perfekcionisti nikada nisu zadovoljni svojom izvedbom.

KAKO SE RAZVIJA PERFEKCIONIZAM?

Postoji određeno slaganje među istraživačima perfekcionizma o tome kako se on razvija. Zaključeno je da se perfekcionizam češće javlja kod djece čiji su roditelji također perfekcionisti i zahtijevaju mnogo od sebe i svoje okoline.

Također,  različiti su stilovi roditeljstva povezani s perfekcionizmom, pri čemu se u razvoju perfekcionističkih misli posebno ističu sljedeća četiri tipa: 1. pretjerano kritični i zahtjevni roditelji, 2. roditelji čija su očekivanja i standardi izvedbe prekomjerno visoki, a kritika je indirektna, 3. roditelji čije je odobrenje odsutno, nedosljedno ili uvjetno (na primjer, pohvala djetetu isključivo kada dobije najvišu ocjenu u razredu). Kada roditeljsko odobravanje ovisi o izvedbi, poruka koju djeca dobivaju jest da, kako bi bili voljeni, moraju doseći određenu razinu izvedbe i tako djeca više počinju cijeniti učinak od samoprihvaćanja. Perfekcionisti će nerijetko pokazivati izuzetan trud dok smatraju da time mogu zadobiti roditeljsko odobravanje.

Osim iskustva s roditeljima, još jedan izvor perfekcionizma može biti i ličnost djeteta. Tako će savjesna djeca češće pokazivati adaptivan perfekcionizam, dok će emocionalno nestabilnija djeca češće pokazivati maladaptivan perfekcionizam.

KAKO RODITELJI MOGU POMOĆI SVOM PERFEKCIONISTU?

 · Pokazujte djetetu da ga volite upravo takvog kakav jest – sa svim svojim manama i vrlinama, uspjesima i neuspjesima.

· Provjerite svoja očekivanja – neka ona budu realna i ostvariva.

· Osigurajte okružje u kojem je u redu raditi pogreške. S djetetom možete razgovarati i reći mu da je u redu raditi pogreške i da ih svi rade, čak i vi.

·  Nemojte uključiti dijete u prevelik broj aktivnosti – tada se mogu osjećati kao da ništa ne stižu, što podržava često perfekcionističko uvjerenje da ni u čemu nisu dobri. Poželjno je i uključiti dijete u aktivnosti koje nisu natjecateljskog karaktera (aktivnosti u kojima nema procjenjivanja).

·  Ne pohvaljujte samo djetetove uspjehe, već i djetetove neuspjele pokušaje. Time dijete dobiva poruku da cijenite i njegov trud i zalaganje. Također, nemojte raditi sve umjesto djeteta – time implicirate da ono ništa ne može učiniti dovoljno dobro.

·  Pohvalite odgovarajuće načine nošenja s neuspjehom.

·  Međutim, nemojte pretjerivati u svakodnevnim pohvalama – to može učvrstiti perfekcionizam. Važno je da dijete pohvalite u onim situacijama koje su od većeg značaja djetetu (primjerice, kada je napisalo zadaću iz zahtjevnog predmeta unatoč niskoj motivaciji ili kada uspješno započne novu aktivnost).

·  Kada započinjete neku novu aktivnost, popričajte s djetetom unaprijed o tome što se može izjaloviti i kako ćete tome pristupiti.

LITERATURA:

Galbraith, J. (2007). Kako prepoznati darovito dijete: savjeti roditeljima da prepoznaju i potaknu darovitost svog djeteta. Zagreb: Veble commerce.

Hewitt, P.L. i Flett, G.L. (1991). Perfectionism in the self and social contexts: Conceptualization, assessment, and association with psychopathology. Journal of Personality and Social Psychology, 60(3), 456-470.

Stoeber, J. i Otto, K. (2006). Positive Conceptions of Perfectionism: Approaches,    Evidence, Challenges. Personality and Social Psychology Review, 10(4), 295 – 319.