Što je emocionalna inteligencija i zašto je važna?

Emocionalna inteligencija širok je pojam, a može se definirati kao sposobnost prepoznavanja i kontrole vlastitih i tuđih emocija te upotrebe emocija u adaptivne svrhe, promičući emocionalni i intelektualni rast osobe. Emocionalna inteligencija sastoji se od četiri osnovna čimbenika: samoregulacije (kontrola impulzivnih ponašanja, upravljanje emocijama na adaptivan način i prilagodba promjenama u okolini), samosvijesti (prepoznavanje vlastitih emocija i njihovog utjecaja na misli i ponašanje), socijalne svijesti (razumijevanje emocija i potreba drugih i razumijevanje grupne dinamike) i upravljanja odnosima (razvoj i održavanje ugodnih i kvalitetnih odnosa, upravljanje konfliktima).

Istraživanja iz ovog područja pokazuju da emocionalna inteligencija (EQ) točnije predviđa uspjeh u životu nego kvocijent inteligencije (IQ). Gledajući to kroz svakodnevne situacije, može se uočiti da su ljudi koji uspješno prepoznaju i kontroliraju svoje emocije prilagođeniji u socijalnim odnosima i imaju veće zadovoljstvo životom. Emocije funkcioniraju kao delikatan unutarnji sustav navođenja koji nam pomaže donositi odluke na temelju prikupljenih informacija, a u svrhu zaštite vlastitog mentalnog zdravlja i održavanja kvalitetnih odnosa s drugima – biti spremniji komunicirati o postojećim preprekama u odnosu, postavljati granice u odnosima, prepoznati emocije drugih ljudi i pružiti im potporu i tome slično. Također, one emocije kojima se ne bavimo (potiskujemo, „vučemo pod tepih“) često nesvjesno ometaju naše funkcioniranje, dovodeći do brojnih tjelesnih simptoma (na primjer, bolova u različitim dijelovima tijela) i poteškoća u socijalnim odnosima (na primjer, povlačenja iz istih) te je njih važno osvijestiti i o njima razgovarati.

Rano djetinjstvo (0-6 godina)

            Dojenčad već od rođenja pokazuje osnovne emocije poput radosti, tuge, straha i ljutnje koje se javljaju kao reakcija na vanjske podražaje. Od rođenja pa do šeste godine života djeca uče prepoznavati izraze lica i tonove glasa, što im pomaže razlikovati emocije ljudi iz okoline. Također, kroz interakciju s roditeljima i skrbnicima, djeca uče regulirati vlastite emocije i razvijaju osnove empatije. Sigurnost i predvidivost u odnosu s roditeljima/skrbnicima povezana je s kvalitetnijom regulacijom djetetovih emocija kroz život.

Srednje djetinjstvo (7-12 godina)

            Polazak u školu donosi brojne prilike za razvoj novih i uvježbavanje već postojećih vještina emocionalne inteligencije. U ovoj fazi života djeca mogu uspješno prepoznati složenije emocije, poput ponosa, krivnje ili srama. Također, djeca razvijaju bolje strategije upravljanja emocija – poput suzbijanja impulzivnih reakcija (na primjer, dizanje ruke prije nego nešto kažu) ili korištenja unutarnjih dijaloga za smirivanje (na primjer, „smiri se, nemoj nešto ružno reći ili napraviti…“). Usto, grupne aktivnosti u školi pružaju djeci priliku za uvježbavanje rada u timu i razvoja empatije kroz interakciju s drugim učenicima.

Adolescencija (13-18 godina)

Adolescenciju obilježava potraga za identitetom, odnosno eksperimentiranje i pronalaženje odgovora na pitanje „tko sam ja?“ Shodno tome, ali i biološkim promjenama karakterističnima za ovo razdoblje, adolescencija je obilježena čestim izmjenama različitih emocija, odnosno čestim promjenama raspoloženja. Ipak, u ovoj fazi života mladi postaju svjesniji svojih emocionalnih stanja, što im omogućuje bolje razumijevanje vlastitih i tuđih emocija, ali i javljanje samorefleksije („jesam li nešto mogao/la drugačije? Jesam li primjereno reagirao/la?“ i slično). Bitno je za naglasiti da upravo mogućnost sagledavanja stvari iz tuđe perspektive doprinosi razvoju socijalne osjetljivosti i empatije.

Odrasla dob pruža priliku za primjenu dosad usvojenih vještina emocionalne inteligencije u različitim kontekstima (poslovnom okruženju, partnerskim odnosima), a s godinama se razvija i uspješnost u načinima nošenja sa stresnim situacijama i psihološka otpornost.

            Brojni su čimbenici koji utječu na razvoj emocionalne inteligencije, od kojih se ističu obitelj (ponajviše u obliku pružanje emocionalne podrške, poticanje djece na izražavanje i razumijevanje emocija, pohvaljivanje adaptivnih emocionalnih reakcija), obrazovanje (poticanje i usvajanje vještina emocionalne inteligencije i regulacije emocija) i životna iskustva (suočavanje s problemima, rješavanje sukoba i prilagodba na promjene koji doprinose razvoju emocionalne inteligencije). U sljedećem članku naglasak će biti upravo na aktivnostima koje se s djecom mogu provoditi, a koje mogu doprinijeti razvoju vještina emocionalne inteligencije.

Blekić, M. (2016). Razvojne komponente emocionalne inteligencije. Diplomski rad. Rijeka: Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci.

Danciu, E. L. (2010). Methods of developing children's emotional intelligence. Procedia-Social and Behavioral Sciences, 5, 2227-2233.

Martins, A., Ramalho, N. i Morin, E. (2010). A comprehensive meta-analysis of the relationship between emotional intelligence and health. Personality and Individual Differences, 49(6), 554–564.

Mayer, J. D., Salovey, P., Caruso, D. R. i Sitarenios, G. (2001). Emotional intelligence as a standard intelligence. Emotion, 1(3), 232–242.

Zeidner, M., Matthews, G., Roberts, R. D. i MacCann, C. (2003). Development of emotional intelligence: Towards a multi-level investment model. Human development, 46(2-3), 69-96.